“Becutan ovdje, Becutan ovdje,” rekla je pokazavši naizmjence na svoje lice i kožnu torbu koja joj je, kao na vješalicu, bila okačena na zglob. Tada je sigurno već bila duboko zagazila u sedamdesete. Kad se nasmijala, samo bore smijalice su joj se pojavile na licu i zato sam joj rekla kako dobro izgleda, a ona mi odala tajnu vječne mladosti koja dolazi u plavoj kutijici. Ponosila se, po osmijehu bih rekla više time što sam ja primijetila to njezino postignuće, nego njime samim. Sunčan je bio dan, stajale smo nasred trotoara i pričale se o ničemu i svačemu, a o čemu bi pričale stara profesorica i jedna bivša učenica, pogotovo jer mi nikad čak nije ni predavala.
Stari, teški, mlin za kavu izvukla sam iz vitrine u kojoj stoje šalice. Jedva sam odvrnula onaj donji dio, snagu povukla odakle sam - ne znam, jer sam samo u jedno jutros bila uvjerena - da je niti kapi nemam. Unutra je još bilo tragova mljevene kave. Kad sam se udala, ponijela sam taj mlin u svoj novi dom, samljela sam pola kila zrnaca i otad više nikada. Kad sam posložila teške dijelove i uzela mlin u ruke, pokreti su sami krenuli. Tijelo pamti, a pogotovo takve stvari. Moj dedo nije znao kakva ću ja biti osoba. Imala sam tek deset godina kad je on umro. Ostavio mi je taj mlin, svaka kuća bliska njemu imala je po jedan.
Ovih dana opet promatram svoje tijelo koje se opet drastično promijenilo. Još jednom uzgojilo je jedno živo biće sa svim organima, sa svim prstićima, s velikim okicama. Prstima prelazim preko kože i pitam se hoće li ikada više izgledati mlado. Tijelo pamti. Pamti li i moje? Redam svoje kožne torbe na vrh ormara i cipele čuvam u kutijama. Stalno kupujem nove čekajući da opet bez stiskanja mogu zakopčati farmerice. Stereotipna sam žena s nestereotipnom dušom. Kad nanosim kremu na lice, pomislim da bih možda trebala i na torbe. Pitam se kako će to tumačiti moja kćerka i šta će joj od toga više ići na živce. Hoću li nekada na cesti sresti neku bivšu učenicu koja će mi reći kako divno izgledam za svoje godine? Možda je dedo ipak znao kakva ću biti. Volim vjerovati da ljudi koji ranije napuste ovaj svijet imaju moć predviđanja. Možda je vidio kako me znatiželjom hipnotizira njihova vrtnja onog stroja iz kojeg miriše svježe pržena kava u zrnu dok postaje prah. Dok slušam kako sad pod mojim vrtnjama krckaju zrna moje kave, osjećam da je znao da sam u duši starija. Jutros je ta kava rasvjetlila jutro tamno od moje slabosti, od moje starosti, od moje stare mladosti.
Dovijeka ću se bojati prebrzog propuštanja vremena kroz prste. Ironično mi je kako uvijek žurim, a toliko se bojim da ću prepožuriti. Zato se valjda hvatam relikvija poput mlina za kavu da mi starina pomogne da usporim. Samljevena kava malo je zapela u mom espresso aparatu. Trebalo bi podesiti mlin na krupnije.
Saznala sam jednom slučajno da je ona profesorica oboljela. U glavi joj se zaglavio neki prekidač zbog kojeg sada misli da je opet djevojčica. Ovih dana, dok kupujem pelene i kreme za djevojčicu koju sam rodila, pogledom uvijek malo zastanem na Becutanu. I tada razmišljam o tome da se ona toliko trudila da ne ostari da zapravo, eto, nikada i nije. Znala je ona tajnu vječne mladosti, ali mi je nije odala onog dana dok stajale smo na trotoaru na suncu i pričale o ničemu. “Becutan ovdje, Becutan ovdje,” rekla mi je. Prešutjela je to da vječno možeš biti mlad samo ako u starost nikada ne povjeruješ. Ja sam, shvaćam dok meljem kavu u zrnu, s te stanice odavno odšetala.
Add comment
Comments