Pala mi je na pamet jučer uz kavu iz čista mira jedna pjesma koju nikad nisam imala ni na jednoj svojoj playlisti. I nisu mi pali na pamet samo melodija i stihovi, nego melodija, stihovi i spot. Spot je možda ključan u svemu tome, jer pjesma nikada nije bila na mojoj playlisti, ali bila je redovna na playlisti glazbenih programa koje sam gledala kao mlađa. U najdavnije doba bila je to VIVA, kasnije MTV, a onda ponajviše VH1. Sjedila sam za trpezarijskim stolom i pila kavu, djevojčica je spavala pored mene, a ja sam u Youtube ukucala ime pjevačice i naslov pjesme. Avril Lavigne - Don’t Tell Me.
Gledala sam spot u full screenu i potpuno se lansirala u neko drugo doba. Ostao je upaljen CC pa sam i pjevala cijelu pjesmu, možda prvi put sa svim točno izgovorenim stihovima. Sjećanje me tjeralo da pjevam onako kako sam pjevala dok sam slušala tu pjesmu kao srednjoškolka pa su mi ispravci, iako totalno logični i puno smisleniji od mojih izmišljotina, bili neprirodni. Gledanje tog spota mogu usporediti jedino s onim osjećajem kad nakon cijelog dana noktima pređeš preko nedohvatljive točke na leđima koja te uporno svrbila. Onaj osjećaj kad na plaži prežeđaš cijelo jutro ispod sunca i onda popiješ čašu hladne vode. Ono kad se trudiš da ostaneš budna još samo deset minuta do kraja filma i napokon se zavuljaš u krevet ispod pokrivača. Progutala sam taj spot kao gladan toplu kiflicu, onako skoro bez žvakanja, i osjetila se neobično ispunjenom.
Bilo je nešto katarzično u jutarnjem gledanju glazbenih kanala. Imam jednu prijateljicu čiji je to zaštitni znak. Uvijek priča kako bi ujutro ustajala, u jednoj ruci nosila deku, u drugoj mačku, i smještala se ispred ekrana na kojem su se satima vrtjeli glazbeni spotovi. Obožavam je zamišljati u tom scenariju, kao da se i ja s njom i mačkom ugrijem ispod te deke. Znam da će to biti jedna od onih generacijskih stvari koje ćemo teško dočaravati svojoj djeci. Te pjesme i ti spotovi koje smo pratili kao serije postajali su dio naših identiteta. Željele smo plesati kao one, nositi ruževe koje one nose, oblačiti se kako su se one oblačile, gledati u daljinu kako su one gledale. Glazbeni spotovi vježbali su našu maštu, tumačili smo te stihove po kadrovima i po cijele dane ih onda pjevušile u glavama. Druga je to bila kategorija od one kad pjesma naiđe na radiju, a da ne govorim koliko je nevjerojatno zadovoljavajuće bilo kad naleti neka omiljena. Samostalno biranje i puštanje muzike nikad mi neće pružiti toliku sreću. Možda zato jako volim i cijenim dobrog DJ-a koji me pogodi u dušu.
Sestra mi je poslala glasovnu poruku jučer na kojoj je snimljen jedan dio neke pjesme. Napisala je: “Ne znam zašto, ali ova mi pjesma zvuči kao neka iz tvog vremena.” I bila je. Limp Bizkit - Behind Blue Eyes. Oduševila sam se kad sam je čula. Ni ona nije ni na jednoj mojoj playlisti, ali VH1 ju je obožavao puštati. “Ajme, jeste! Imala je fantastičan spot,” odgovorila sam.
MTV odavno je prestao biti glazbeni program, VH1 otišao je u povijest. Nisam stigla provjeriti što nam je točno od takvih programa na TV-u ostalo, voljela bih da nešto jest. A nisam sigurna i da jest, što bi se ondje puštalo i ima li išta za nas starce koji su, usputno ili ne, slušali Avril i Limp Bizkit. U međuvremenu sam se vratila navici kupovanja časopisa i željno iščekujem svaki novi broj. Nosim ga u korpi od kolica pa ponekad, kad sam sama, sjednem na kavu i listam. Vrijeme tada prolazi drukčijim tempom, slike se pred očima redaju ritmičnije, a riječi i slike iznutra opet treniraju moju maštu. Sada malo odrasliju, ali ovoga puta puno lakše ostvarivu.
Add comment
Comments