Autorica u Šetnju vodi svog sina te mu na svakom koraku, kako prolaze razna mjesta svog grada, prikazuje epizode o tome što za nju predstavljaju sva ta mjesta i što njoj znači živjeti baš u Mostaru. U isto vrijeme svakom drugom čitatelju autorica priča priču o tome što znači odabrati dijete odgajati baš na ovim ulicama, u zemlji iz koje svi odlaze u vremenu u kojem svi odlaze. Šetnjom autorica prolazi ulicama svoga djetinjstva, svojih uspomena, spominje mjesta i ljude koji su izgradili njezin život. Ona promišlja o svom sazrijevanju u Mostaru kroz zadnjih trideset godina te se na sebi svojstven način i pravda dječaku za sve što misli da će ga dočekati u genetskom kodu. „Zato, da razumiješ zašto smo ostali, a dijelom da razumijem i ja, šetat ćemo i pričat ću ti o tome", kroz Šetnju autorica poručuje njemu, čitateljima, ali i sebi.