Nemamo strah

U starom rokovniku čije su se korice počelje ljuštiti od godina motanja po različitim torbama, stolovima, ladicama i koferima, zapisani su mnogi dani mog života. Neki su u stihovima, što mojim što tuđim, neki su u pričama, neki su u citatima. Nosila sam taj rokovnik na putovanja, zapisivala neke potpuno nasumične stvari, poput naziva stanice podzemne željeznice u Parizu na kojoj moram izaći da bih došla do stana ili rezultata remija s balkona iznajmljenog sobička u Crnoj Gori. Kad prelazim po stranicama putujem kroz vrijeme, srećem se sa sobom od prije petnaest godina. U prolazu si kimnemo glavom u znak raspoznavanja, ta prošla i sadašnja ja, svjesne da jedna s drugom ne bismo dugo mogle izdržati. Sjetim se tada kakvu sam glazbu slušala, koje sam knjige čitala, čemu sam se nadala, što sam si sve zamjerala, kakvu sam poeziju pisala.

“Kad bi barem mogla nestati

Ova mreža pred mojim očima

Pred čijim konopljem stoje

Sve psovke koje tvoj glas proziva

Samo kad bi ona nestala

Možda bih i mogla vidjeti

Koliku ja sljepoću uživam

Brišući korake tvojih odlazaka

Možda bih i mogla saznati

Kakav to rat vodimo

Smijući se laganju majke istine

Možda bih s razlogom onda

Pobrisala imena onih

Što zauzimaju stranice moga bola

A davno su me naučili

Da zaboravljam

Možda ne bih bježala od suočavanja

I možda bih ti tada

Istom mjerom sve odjednom vratila

Kad bi barem mogla nestati

Ova mreža pred mojim očima

I kad bih barem tako i ja

Zaslijepljena istinom s njome nestala”

(kolovoz, 2009.)

Počela sam riječi u njega zapisivati prije točno petnaest godina. Točno prije četrnaest R. me je prvi put poljubio. Tada se u tom starom rokovniku preokreće novi list. Kakva floskuletina, ali u ovom je slučaju doslovna. Poezija postaje sretna, moja slova su urednija, smirenija, između redova nekako prihvaćenija. I počinju putovanja, zapisi naših zajedničkih dana. Počinju moji iznenadni izljevi ljubavi, sve ono što nije stalo u moje srce, u njegove uši, u zajedničke trenutke nove, glasne, strastvene ljubavi, skupila sam i zapisala nabrzinu, kao da sam riječi iz vreće isprosipala po stranicama da oslobodim ruke, da mogu ponijeti još.

“Osjećam umor i na vrhovima kose.

Hladno je u ovom velikom, sivom gradu.

Sklupčala sam se kao mače u magli

I čekam da me misli pokradu.

Ti si mi odmor za oči i odmor u noći

Bježim ti kao snjegovi zimama.

Smijem se vremenu što samo umije proći

I častim te prvim jutarnjim mislima.” 

(5.1.2011.)

I dok putujem tako starim hodnicima sebe, onim mračnijim kad on nije bio dio mog života pa onda raščišćenim, svjetlijim, sretnijim kad je to postao, jasno mi je najviše jedno. Nemam straha. Od one večeri na današnji dan prije točno četrnaest godina, kad je u odijelu došao po mene, kad sam u haljini na točkice sjela u njegov auto, kad je svirala “Love Is A Losing Game” od Amy Winehouse na RDV-u i kad me poljubio ispod toplih listopadnih zvijezda, ja nemam straha. I u toj neustrašivosti tako je toplo i svaka čestica sjeda na svoje mjesto. I naša ljubav mogla je biti losing game u toliko podijeljenih ruku, ali nikad nije. I kad smo gubili poene, ja nisam imala straha, jer znala sam da partiju dobijamo.

Na kasnijim stranicama ovog pohabanog rokovnika kojeg sam oblijepila papirom za pečenje kako se ne bi oljuštio po cijeloj kući sada su zalijepljene polaroidne fotografije. Vidim naše crte lica na licima naše djece. Odjednom četrnaest godina izgleda tako kratko, a ona večer toliko blizu. Možda bi natuknica našeg zajedničkog puta tada otjerala ono dvoje što plešu na asfaltu u odijelu i haljini jedno od drugoga, kad bi vidjeli šta nas je sve po putu sačekalo, možda bi život izgledao primamljivije u nekom drukčijem scenariju, s nekom jednostavnijom osobom za oboje, možda bi se, da su znali, sve odvilo drugačije. Ali ostali su u tom zagrljaju, zakoračili u sretne stihove, isprepleli prste dok se ne zariju u dlanove i nastavili jednim zagrljajem poravnavati svemir u stabilne tračnice. Čuva nas netko tko od gore vidi sve, čuvamo jedno drugo i nemamo strah. Sve ove godine imamo se jer nemamo strah.