Ljubavi moja,prije godinu dana sjedila sam na bolničkom krevetu, potpuno izvan sebe u svakom smislu, ali odlučna da svaku bol ostavim za kasnije, jer bio su tu, ispred mene, a ja sam odjednom postala netko tvoj, glavna odgovorna za sve tvoje. Gledala sam te u onom plastičnom krevetiću na točkiće, gledao si i ti mene, još pospan i zbunjen. Od prvog dana si me razumio, umjesto plakanja davao mi poglede, migove i neke poluosmijehe u snu. Nisam znala kako ću te uzeti, ništa nisam znala, ni kako ću te hraniti ni kako ću te ponijeti kući. Znala sam samo da si tu, dok bol ostavljam za kasnije, dok te budno u noćima upoznajem. A razumio se me od prvog trena, ulijevao mi mir kojeg sam životno toliko žedna.Ljubavi moja,u ovih godinu dana otkako se smiješ apsolutno svim prolaznicima na ulici, najčešće je izgovorena rečenica da ljudima oko sebe popraviš dan. Nakon što mi je usfalilo prstiju da na njih nabrojim sve koji su te tako okarakterizirali, prestala sam brojati. Čovječe mali, pa godina ti je tek, a već ispunjavaš ono što nekim ljudima za života ne uspije. Ponosna sam na tebe zbog toga. Govorili su da ćeš plakati kad prođe pola godine, kad budeš svjestan da postoje stranci i da se nećeš htjeti odvojiti od mene i tate. Ali to se nikad nije dogodilo. Ti si se nastavio smijati svim strancima oko sebe i pružati ruke u veselju, kao da imaš superjunačku moć da u ljudima vidiš iskonsko dobro, ljepotu koju više ni sami u sebi ne pronalaze. I onda kad te poželimo natrag od svih njih, spremno nam se vraćaš, nimalo ovisno, uvijek iz ljubavi.Ljubavi moja,u ovih godinu dana spoznala sam mnogo. Nisi mi promijenio život. Neću ti nikad reći da dok ti nisi došao nisam znala što je ljubav i što je sreća. Ti si došao u dom u kojem je ljubav prvo i jedino pravilo, itekako poznata emocija koja se izražava svakodnevno. Došao si u okruženje gdje je sreća cilj svega, gdje je osmijeh gromoglasan i svakodnevan. Baš zato što jesam znala što znači voljeti i biti sretna mogu biti sigurna da i ti to već znaš. Nisi nam promijenio život, nadopunio si nam ga, pridružio mu se tako snažno radosno, obojao ga žutom sunčanom bojom ljeta koje ne jenjava ni zimi.Ljubavi moja, kažem ti tako svako jutro kad se probudiš, i govorim to posebnim tonom, da umjesto nadimka od mene imaš taj zvuk zauvijek. Hvala ti što voliš spavati i jesti. Hvala ti što ti ne smeta buka našeg prepunog dnevnog boravka. Hvala ti što je godina dana s tobom bila drukčija samo onih prvih mjesec dana, dok smo se još kupili po podu emocionalno i fizički. Hvala ti što su uz tebe festivali, ljetovanja, izlasci, putovanja, proslave i utakmice Lige prvaka ostali naša svakodnevica. Hvala ti što ne plačeš kad odlazimo na posao, a smiješ se i hrliš nam u zagrljaj kad se vraćamo. Što nam nikad ništa nisi uskratio, nego nam samo jako mnogo pružio.Ljubavi moja,rođen si točno u podne, kad sunce najjače sja. Kao i sunce, ti svaku bol ostavljaš za kasnije, pojavom popravljaš dan i razumiješ, od prvog trena ti sve razumiješ. Sijaj svojim jarkim zrakama i dalje, budi ljeto svakoj zimi. Obećajemo ti da ćeš svakom godinom biti još jače voljen. Sretan ti rođendan, ljubavi moja, sunce i more naše. 

Bilo je godišnje doba djetinjstva i smisao postojanja u takvim popodnevima bio je na ulicama. U tim smo danima stremili što manje biti zatvoreni. Bio je to svijet koji više ne postoji. A ne postoji zato što u tom svijetu nije bilo taksija koji će nas za siću odvesti od kuće malo poviše grada do tržnog centra. Nije bilo ni tržnog centra, barem ne ovakvog kakav postoji sada. Nije bilo besplatnih video poziva i glasovnih poruka. Za slušanje najdražih pjesama kad poželimo morali smo isto tako platiti, a najveći je gušt bio hvatati ih na radijskim postajama. Bilo je ulica, asfalta po kojem su zaljepljene žvake tvorile staze u pješačkim zonama i isključivanja fiksnih telefona zbog prevelikih računa. I sjećam se dobro tih popodneva. Ljepljivih od žvaka s mirisom vrelog asfalta.Bilo je godišnje doba djetinjstva i smisao dana bio je provesti ga na ulicama. Bježali smo iz škole da ležimo u parku ispod procvjetale trešnje. Torbe smo s ulaznih vrata lansirali kao kladivo na olimpijskim igrama i s praga već preskakali po dvije stepenice prema suncu. Nalazili smo se kod sata, kod trafike, na zidiću, iza škole. I hodali smo, udisali grad, otkrivali prečace, potpisivali na klupe šestarima. Sjedili po podu, po krovovima zgrada, na stepenicama u naseljima. Bio je to svijet koji više ne postoji, o njemu ćemo pričati djeci, a njima će biti smiješno kao što je nama bilo slušati kako se do škole išlo kilometrima i kako se igralo žmure po grobljima.Imali smo smiješne uređaje sa slušalicama preko kojih smo slušali glazbu još smješnije, udvoje. Slušalice smo kupovali po trafikama i redovno otkrivali da uopće ne rade kad ih otpakiramo iz kineskih omota. Ekskurzije su propadale zbog toga. Vjerovali smo jedni drugima, zakazivali vremena nalaženja puno unaprijed, ponekad i danima, i uvijek poštovali ta vremena. Ne vidim više raju da se nalazi na zidiću, uopće, a još manje viđam čekanja. Rijetko se dogodi da se danas kašnjenje ne javi porukom, i to unaprijed, pa da čekač ne mora pretpostavljati što se dogodilo. I tome će se naša djeca vjerojatno smijati.Imam problem s odlučivanjem što mislim o tome kada novoj djeci pričamo da je naše vrijeme bilo bolje. Bilo je bolje nama. Kao što je našim starcima njihovo vrijeme bilo bolje. Njima. Kad gledam Švrću kako upija svijet koji ga okružuje, jasno mi je da sam ga dočekala u svijet koji upoznajemo zajedno. Ništa ovo ja prije nisam vidjela. U njegovim malim čizmicama ja nikad nisam hodala, kao što on nikada neće hodati u mojim. A to definitivno ne znači da su ispravne samo moje ili samo njegove čizmice ili da ovakav svijet ne valja. Samo je drukčiji, tako mnogo drukčiji od onog kad sam ja bila švrćo.Nismo imali taksije, tržne centre, glazbu naizvolte i skoro besplatne razgovore telefonom. Ali nismo imali taksije, tržne centre, glazbu naizvolte i skoro besplatne razgovore telefonom! Jednak je to argument za i protiv vremena u kojem smo živjeli. Djeca naše djece imat će nešto što oni sada nemaju. Tako svijet funkcionira i jednostavno je šteta upijati ga ogorčen. Nostalgija je lijepa, ali promašena emocija kojoj jako malo treba da se pretoči u gorčinu.Nedostaje mi mnogo toga kad pogledam unatrag. Hodajući Starim Veležovim primijetila sam da žvake na pločnicima više nisu toliko brojne da čine stazu, a kada sam upitala novopečene pubertetlije jesu li to ikada primijetili, odmahnuli su glavom. To mi ne nedostaje, naravno. Nedostaje mi, nostalgično, miris vrelog asfalta kojeg nosim iz godišnjeg doba djetinjstva, kada smo se ritali da izađemo iz svih naših kaveza. I zidić, vreli zidić na kojem smo se čekali, u unaprijed dogovorena vremena, jer kad smo mobitele i imali, na njima nije bilo love da se planovi mijenjaju u zadnji čas.A najljepša priča koja seže iz puberteta s police iznad mog za glavnog lika ima upravo taj zidić. Sačekivalo se tu generacijama, ovaj put je osoba čekala malo duže, jer prijateljica nije došla kad je trebala. I čekala je, čekala, već pomislila da se nešto dogodilo i pošla kući, kad je ugledala prijateljicu kako užurbano dolazi do nje i, onako, poluzadihano kaže:“Joj, sori što kasnim, ali ‘Californication’ je bila na radiju!”I ta scena opisuje neopisivo, što bi se alanfordovski reklo - ‘ko razumije, shvatit će. Godišnje doba djetinjstva u svijetu koji više ne postoji. Da nam je barem da shvatimo nostalgiju i da joj ne navlačimo silom gorčinu kao neku davno okračalu halju. Svaki mali Švrćo ovog svijeta imat će tako više za ponijeti u svoju budućnost, a nama, okračaloj švrćadi, prošlost će sjesti u ćeif, kao Californication od Peppersa kad naiđe na radiju. 

Na trpezarijskom stolu kod moje bake na Đikovini uvijek si mogao vidjeti zdjelu. Stajala je na sredini drvenog stola čija je ploča bila prekrivena staklom koje je pridržavalo čipkani i savršeno uštirkani bijeli stolnjak da ne klizne. To je staklo uvijek bilo čisto i uvijek se čistilo isključivo rakijom. Ponekad i nekoliko puta dnevno, jer je u njegovom središtu uvijek stajala zdjela, obična staklena zdjela.Ovisno o godišnjem dobu i sezoni zdjela je udomljavala različite proizvode. S početkom jeseni u njoj je stajao izrnjen šipak ili oguljena mandarina. Kod moje bake na Đikovini voće nije bilo za ukras. Ono se jelo i svi su ga jeli, kako bismo ulazili u tu kuću kroz koju se uvijek prolazilo i u koju se uvijek svraćalo, rukama bismo zaronili u ona zrna šipka ili bismo leteći ubacili krišku mandarine u usta. Ljeti su u zdjeli stajale smokve, dvije tri oguljene naslonjene na još nekoliko njih neoguljenih, kako kome drago da ih pojede. U kasniju jesen suhe smokve i orasi. Bez ljuske, savršeno oljušteni, tako da jezgra zadrži onaj oblik mozga. “Jabuke su dosadno voće,” reći će vam moj tata, a kako i ne bi kad je odrastao u kući sa zdjelom na sredini stola u kojoj su uvijek bile poslastice protiv kojih jabuka nema šanse.Postojali su periodi godine kada u vrtu nije bilo plodova, ali staklena zdjela na sredini stola ipak nije bila prazna. U tim danima u njoj je stajala jedna grickalica koja nikada poslije i nigdje više nije imala takav okus. Koja se, usput, nikada poslije i nigdje više nije nazvala grickalicom. U danima kada je bila prejaka zima i periodu koji bi prethodio božićnim šapama, baka je u zdjeli u trpezariji držala kokice.Pitala sam je jednom da mi pokaže kako to ona pravi te kokice i povela me u kuhinju pa objasnila proces. Najprije uljem prekriješ dno šerpe, zatim uspeš kukuruz kokičar toliko da prekrije to isto dno, poklopiš i pričekaš zvuk pucanja kokičara. Tada je slijedio ključni dio - kada kukuruz počne pucati, moraš uzeti krpu i stisnuti poklopac pa brzim pokretima trljati šerpu o ploču.Postoji jedna anegdota vezana uz djetinjstvo rođaka koji su živjeli ispod nas dobar dio života. Kad se moja mama udala, bila je poznata u kući po tome što je kod sebe uvijek imala žvake. Svaki dan bi je moja rodica na stepenicama čekala da dođe s posla i pitala “Strina, strina, imaš li možda dvije žvake?” misleći na jednu za sebe i jednu za brata. I tako je to trajalo, svaki dan, ona bi je čekala, mama bi joj davala dvije žvake, jednu za nju, jednu za brata. Jednog dana rodica je bila bolesna i nije mogla sačekati mamu na stepenicama pa je poslala mlađeg brata. Malo sporijim glasom, ali na točnoj poziciji, upitao je “Strina, strina, imaš li dvije žvake?” a mama je, vidjevši da to radi po zadatku, upitala iz zabave “A što će ti dvije?” na što je on odgovorio “Nemam pojma.”Nemam ni ja pojma zašto je potrebno šerpu trljati o ploču šporeta, ali baki sam slijepo vjerovala kada je u pitanju bila izrada kokica. Neki sam dan pred gledanje serije ponavljala dobro uvježbanu proceduru - sipala ulje tako da prekrije dno, zatim kukuruz kokičar isto tako. Šporet u mom stanu ravna je ploča, dok je onaj njezin bio (i dan danas je) s pločama izdignutih od površine. Dok sam s krpom preko poklopca strugala po ravnoj ploči pitala sam se funkcionira li ovaj trik uopće na suvremenim šporetima ili je čarolija djelovala samo na onim starinskim?Tako je malo kuća u koje se ulazi bez kucanja, tako je malo stolova na kojima držimo oguljeno voće spremno za šaku koja će ga prenijeti do usta. Nisam sigurna u kojem se dijelu puta to izgubilo. I dalje moja stara duša čezne za sijelima, trenutkom kada nasumično baneš kod nekoga u pidžami i gledate Eurosong ili sapunicu, ili samo pričate, na kauču, o svemu i o ničemu.Sjećam se da je jednom baka zaboravila poklopac, a one kokice iskakale su iz šerpe i letjele po cijeloj trpezariji. Kad bih mogla opisati djetinjstvo, možda bi to bila upravo ta scena. Lov kokica u letu i kupljenje istih po podu stare kuće u kojoj ću prodisati, prohodati, prosanjati.Možda je čarolija života u nezaključanim vratima i punim zdjelama na stolu. Možda je u vjerovanju i dvjema žvakama na stepenicama. A možda je u struganju šerpe za kokice po ravnoj ploči šporeta, jer i kao odrastao bezupitno vjeruješ bakinom receptu. Volim vjerovati da kad odrasteš shvatiš jedno. Neke se stvari ne mogu objasniti, a neke doista i ne moraju.

Jednom će te netko voljeti ovoliko - beskrajno, duboko i mirno. S nekime ćeš biti složen kao slagalica, nečiji će ti osmijeh proizvoditi u želucu osjećaj koji nećeš znati opisati. Nekome ćeš jednom reći da je ovako lijepa. Neopisivo i neponovljivo, škakljivo po srcu i mislima. Netko će ti jednom vjerovati ovako duboko i ti ćeš vjerovati isto tako. Pronalaziti sebe u tom nekome i zaroniti u ljubav do kosti.Netko će ovo jednom prepoznati u tvojim očima. Kad se duboko zagleda i vidi svoj odraz u njima, reći će ti da su baš ovakve - zrcalo vedroga neba, čisti i kristalni klikeri duše. Plavetnilo mira i ljepote, izvor radosti i smijeha do ušiju. Nečija će kosa jednom mirisati na sol, nekada će jutra imati samo zvuk borova.Jednom će ti netko reći da te voli ovoliko, koliko je more.Jednom ćeš nekome reći da je lijepa, kao more.Vjerovat ćeš dublje od najvećih morskih dubina.Voljet ćeš ljepše od sunca koje u zalazak u more uranja.S nekime ćeš sanjati plime i oseke i jedva čekati da zajedno ugledate svitanje uz more.A ja ću ti ga danas prvi put pokazati. Evo, to ti je more. Ti gledaj i upijaj, a ja ću se nadati da te ni ono ni itko s kime ćeš ga poslije istraživati neće razočarati. Da će svako more u koje budeš vjerovao uvijek biti istina, da će svaka ljubav koju s njime budeš uspoređivao uvijek biti toga dostojna.Čista kao tvoje oči, kao more u zoru, duboka i lijepa, iskrena i čarobna kao svitanje na moru.

Barney Stinson, jedan od likova iz jedne od mojih najdražih humorističnih serija, u jednoj od epizoda ima teoriju da je novo uvijek bolje od staroga. Nove djevojke, nova tehnologija, nova odjeća, glazba i ostalo. Sve što je novo bolje je od staroga, po defaultu, i to je za njega kraj priče.Za Božić sam svome mužu htjela kupiti jedan poseban dar. Koliko je god to bio dar njemu, bio je i meni, jer oboje volimo glazbu i odavno spominjemo to nešto što želimo u vlastitom domu. Gramofon. Istraživala sam i prijašnjih godina i nikako nisam mogla pronaći nešto što bi znalci odobrili, a da se uklapa u naš budžet. Ubrzo sam shvatila da znalci nikada neće odobriti ništa što je unutar mog budžeta, ali da i ne trebaju, jer to što oni preporučuju ne služi za slušanje glazbe nego za neke dodatne kerefeke i didžejanje, a to mene, a ni R., ne interesira.Pronašla sam gramofon koji su odobrili prijatelji i osobe koje već imaju gramofon. Pokušavala sam izmanevrirati različite poteze kako bih cijenu još dodatno spustila, ali na kraju se ispostavilo da je jedina opcija bila osobno ga kupiti u Zagrebu, u nekoj trgovini Bogu iza tregera, dok me sestra vozi po mračnim ulicama, a R. ostaje u kafiću kako ne bi otkrio iznenađenje. Dok trpim poglede s visoka svih prisutnih jer ne znam finese i razlike u specifikacijama, a lik mi daje kutiju bez vrećice, trudnoj do zuba i očajnoj da sakrijem taj poklon od R. u autu. Ali eto, uspjela sam, čak sam i cijenom minimalno izmanevrirala, iznenađenje je sačekalo reakciju do božićnog jutra i sad imamo gramofon i bogatu kolekciju od čak šest ploča od kojih su nam tri poklonjene.Ovaj tjedan stigao mi je žuti papirić iz pošte. Stižu oni stalno, uvijek nešto naručujem, a rijetko se dogodi da mi to nešto dođe na vrata. U većini slučajeva dočeka me žuti papirić u sandučiću i onda moram do pošte po svoju pošiljku. Ovaj put bio je prvi kad nisam znala po što idem. Svaki put do sada procijenim što je moglo stići u ovom trenutku i do pošte bih znala što će me dočekati. Ovaj put nula bodova, jer ništa nisam bila naručila, i bilo mi je potpuno nepoznato za što će teta iza šaltera zamijeniti žuti papirić.Nisam ja išla u poštu, išao je R. i kad se vraćao pozvonio je da otvorim vrata, a ispred njega ušla je ogromna paketina. Smijao se cijelim licem, a i ja sam, a kad sam vidjela od koga paket stiže lice mi se valjda dodatno rasteglo, moralo je, jer sam osjetila da se smijem još jače. Dobro poznati rukopis iz dobro poznatog grada iz jako dobro poznatog života ljubavi i prijateljstva zauzeo je jednu stranu te kartonske kocke. Razderala sam selotejp i iznutra je iskočio najslađi pokrivač za Godoa kojeg još čekamo, sašiven od nevjerojatne pažnje i ljubavi koju dobiješ samo od onih koje osjećaš tako blizu srcu. Uz pokrivač stajala je čestitka, meni možda još i draži dio, jer će prenijeti te njihove glasove malenome jednom kad sam bude mogao pročitati slova iz nje.Idući sam dan sjedila u dječjoj sobi, gledala sam u naljepnice na zidu koje je R. postavljao više od sat vremena. Mogao je proguglati neki tutorial za neki life hack kako lakše zalijepiti naljepnice i sve bi bilo gotovo za petnaest minuta. Ovako smo dulje od sata zajedno mjerili udaljenosti i redali balone. Na krevetu novi pokrivač, na prozorskoj dasci prva čestitka dobrodošlice. S gramofona se čula glazba i nakon tri pjesme prekinuo me zvuk igle koja luta po ploči jer pjesama više nema. Pucketa onaj zvuk i budi me iz misli. Kakvo prelijepo jutro, pomislila sam, jer je još bilo i sunčano, i otišla preokrenuti stranu.Novo je uvijek bolje od staroga, osim kad nije. Osim kad kod strica nađeš staru gramofonsku ploču na čijem omotu stoji karta za koncert iz osamdeset četvrte kao uspomena, zalijepljena i gotovo nimalo izblijedjela. I kad pomno biraš koji ćeš album naručiti, jer glazbu sada opet plaćaš, plaćaš tom umjetniku koji je snimio album i time mu na neki način odaješ počast, umjesto da samo naviješ plejlistu na jutjubu. I kad stigne ta ploča, preslušavaš je dok ne naučiš redoslijed pjesama napamet i shvatiš da je u tome posebna vrsta čari. Novo je uvijek bolje, osim kad nije, osim kad umjesto dva reda na vocapu i fotografije koju ćeš sutra izbrisati jer ti zauzima mjesto na telefonu dobiješ pravi pravcati paket iznenađenja u pošti, rukom napisanu čestitku iz koje gotovo da možeš čuti glasove i smijeh onih koji su je pisali. Uz to gratis dobiješ i priču koju ćeš ispričati djeci jednom kad upitaju odakle njima taj pokrivač i vječni osjećaj rastegnutog lica u osmijeh. Novo je uvijek bolje od staroga, osim kad nije. Osim kad ti petnaestominutno postavljanje naljepnica na zid koje ćeš prekopirati s jutjuba ne može nikako zamijeniti to druženje i određivanje koji će balon na koju stranu, dok zamišljate kako će mali gangster sutra s masnim bojicama sve to išarati u naletu svoje umjetničke inspiracije.Čak su i stare sezone te moje humoristične serije bolje od novih. Možda je u novima bolja produkcija, bolja kvaliteta slike, bolja glazba… Ali u starima je bolja čar, bolji smijeh i bolja energija. Valjda se o tome radi. Sve ovisi kako ćeš upakirati. Fotografiju na mobitelu i glazbu na jutjubu lakše je pospremiti, ali u pločama i rukom pisanim čestitkama te malenim pokrivačima ostaju uspomene koje možeš dotaknuti, namirisati, čuti. Rekoh li već, o tome se valjda radi.

Svake godine malo prije Božića, mama, sestra i ja idemo kod bake kako bismo pravile njezine poznate slatke kiflice. To su kiflice punjene džemom, obavezno domaćim, i koje je zbilja dosta naporno napraviti. Godinama ih je baka pravila sama, a sada ih pravimo nas četiri, jer kad pitate baku recept za njih ona prvo kaže - brašna na kilo masti. Dovoljno je čuti samo to da znate kako vas, uz dodavanje ostalih sastojaka, čeka pozamašna gromada tijesta koju onda valja razvaljati, čašom izrezati u krugove, napuniti džemom prethodno pripremljenim i zamiješanim s orasima, preklopiti, ukrasiti vilicom, ispeći, ohladiti, posuti šećerom i popakirati u plastične posude kako bi našle svoje mjesto u čak četiri ili pet domova.Već na prvi pogled vidi se da to nije posao za jednu osobu, ali nekako važnije od toga je ta naša tradicija koja se sad već ustalila i smjestila u predbožićnu rutinu. Taj naš proces pravljenja kiflica traje i po dva tri sata i tijekom njega vrte se razne priče. Neke od njih tradicionalne u svom ponavljanju, a neke od njih i nove. Uvuče se u to naše pravljenje kiflica i otvaranje starih albuma, gledanje fotografija i smijanje na iste. “‘Aj pogodi tko je ovo!” kao glavni uvod na svaku crno bijelu fotografiju. Uvuče se i komšiluka, uvijek netko naiđe i sjedne s nama barem pet-šest minuta. Uslikamo se i mi svake godine uz šape i kiflice, prije nego popijemo kavu i odemo svojim kućama. Ima nešto u tom tijestu i načinu na koje zamasti stolnjak pri kraju pripreme. Ali najviše toga, te čudesne blagdanske emocije, ima u tom stanu u kojem imam osjećaj da sam naučila voljeti neobično odraslim razmjerima, u fotografijama po cijelom dnevnom boravku, drvenim okvirima na balkonskim vratima i parketu koji škripi pod nogama. Nisam u životu imala baku koja je živjela na selu pa ne pamtim iz svog iskustva stare kuće iz priča za djecu, ali zauvijek ću posebno imati miris njihovog stana u nosnicama, i nikad nigdje više neće tako mirisati.Moja me baka fascinira svakim danom, a danas je to nekako bilo posebno. Prije nego što smo se uslikale, nije joj bilo lijeno pronaći finu bluzu, a nakon toga i neke specijalne naočale, da vidi kako je ispala na slici. Nije joj strano i ne treba joj posebno objašnjavati kako funkcionira slikanje uz pomoć tajmera na mobitelu, žena je to koja je uvijek išla u korak s vremenom. U njezinim godinama žene klonu, bude ih briga, a ona dođe u butik da kupi odjeću i kad joj prodavačica pokuša podvaliti neku “bapsku” trenirku, ona joj lijepo odgovori “Ja vam ni po kući ne volim hodati svakakva.” Kad smo već kod bapskog, tako je opisala neke cipele nedavno, i baš ju je bilo briga što bi komotno mogla nositi i prabapske cipele, ona zna što želi. Žena je to koja ne da se nije prepustila starosti, nego uredno koristi regenerator za svoju prekrasnu sijedu kosu, jer ona živi svoj život kao da ga je tek sad dobila na dar, i tako svaki dan.Danas me posebno fasciniralo nešto kod moje bake. U zajedničkom pospremanju njezinog nesesera, moja joj je sestra pregledavala karmine i valjajući se od smijeha pokazala meni jedan od njih. “Evo gdje ti je Anastasia Beverly Hills karmin!” Jednom mi je prilikom R. iz Amerike donio neku mini kolekciju karmina famozne Anastasie za koju su sigurno čule sve djevojke koje vole šminku i znaju da je ta razvikana marka nešto što si ne priuštiš svaki dan. Ja sam nekad jedan od tih karmina ostavila kod mame. Mama je jednom ponijela baki pet šest karmina koje je pronašla u kući, među kojima je bio i taj ABH, i rekla joj da izabere koja joj se nijansa najviše sviđa. Ona je prstom pokazala na taj.I meni je to beskrajno prekrasno, taj fascinirajući dokaz kolika je ona kraljica i koliko je boli briga za sve. Brašna na kilo masti, reći će vam da tako započnete pisati recept za kiflice, noseći na usnama skupi karmin, veze nemajući da je to tako, ali znajući negdje u dubini sebe da jeste. I ona je uvijek znala da ona to jeste - kraljica koja živi život punim puncatim plućima.Eto, to nam želim svima. Da živimo život punim plućima, kraljevski u svim godištima. Da nas boli briga što smo prabake i da želimo moderne cipele. Da zamašćujemo stolnjake i nosimo karmine, sve odjednom, jer samo tako se koristi apsolutno sve što život daruje.

Mogla bih vam pisati o tome kako svaki dan kad šetamo moramo biti posebno kreativni u smišljanju alternativnih puteva silazeći s trotoara na kojima se gospoda ulaštenih automobila parkira točno da zablokiraju poravnati put namijenjen kolicima. Ili bih vam mogla pisati o tome kako se veoma često pokretima ruke i kažiprsta prema semaforu raspravljam s vozačima dok s kolicima prelazim cestu na onoj zebri kod Mepasa, gdje je zeleno, ali ipak malo i crveno, pa su vozači gnjevni na žuti krović i točkove koji im produžuju vožnju točno sedam sekundi.Mogla bih vam pisati o tome kako hormone štitnjače nisam izvadila otkako sam rodila jer baš na dan kad uspijem organizirati život, nabaviti uputnice i napokon otići u bolnicu saznam da aparat ne radi i da ne radi do daljnjeg. Letrox doziram sama sebi ofrlje. Isto tako bih mogla spomenuti da ne rade još mnogi aparati mostarskih bolnica koji trebaju puno ozbiljnijim pacijentima od mene hašimotice.S lakoćom bih mogla napisati stranice i stranice o tome kako me odavno nešto nije užasnulo kao spoznaja koliko zloće ima među nama, koliko se ružnih sudbina želi ljudima koje ne poznajemo, sve s vlastitih kauča dok je sve što tako paradoksalno želimo samo zdravlje za one što spavaju u susjednim sobama. Mogla bih objašnjavati ispočetka koliko ne znamo šta je tolerancija, koliko smo uvijek i vazda zaglavili u pričama o našima i vašima i njihovima, koliko se sve samo svodi na isto, noćne more naših trauma.Nove bih knjige tako ispisala i istočila burad gorčine iz sebe, stvarajući tako mjesta za još sedam badanja iste.Ali mi se ne piše o tome.Piše mi se samo o tome koliko je teško jučer, na moj rođendan, bilo uslikati nas troje s prednjom kamerom mobitela jer je Neretva toliko glasno šumila, a on se toliko snažno okretao prema njoj da sam naposljetku morala odustati od rođendanske uspomene i pustiti ga da je gleda.Samo o tome koliko voli krošnje kad ih bura škakilja.I koliko se smije ptičicama.

“Ljubi mamu,” govorim i namještam svoj obraz na njegove nasmijane usne. Kad mu se približavam sklapa oči, a kad se odmičem smije se još jače i guguče. Ja se smijem s njim i ponavljam to podučavanje poljubaca još nekoliko puta. Nemam pojma kuži li šta hoću od njega, ali pravim se da uči i da će jednom, kad već prođe nekoliko mjeseci, njegova verzija svjesnog poljupca sletjeti na moj obraz.Pakirali smo se prošli tjedan, ali smo odlazili samo za vikend u kojemu će njegove nožice prvi put probrčkati morski plićak. Spremila sam njegov koferčić, pa onda i naš, otišli smo iz grada u proljeće, a vratili se u najvrelije ljeto, sa samo dva dana odmaka. Tu je večer naučio što je vrućina i mostarski ćelopek koji ne da spavati, prvi se put pošteno uznojio i unervozio.Dan nakon povratka s mora odlučila sam da će naučiti i šta to znači ljetna jutarnja šetnja Mostarom. Pričam mu kako mi je baš super što ne spava, nego promatra grad sa mnom. Prolazimo mojim najdražim ulicama, čuju se ptice i još je relativno nevruće. Govorim mu kako ćemo uskoro opet na more, ali da ne zaboravi i ovaj svoj grad, kako zna biti lijep, evo ovako ujutro naprimjer, i kako su ovo što miriše lipe, najljepši parfem ljeta koji će pronaći samo ovdje. Tamo na šetalištu već je od jutra štand s knjigama, zastajemo i pokazujem mu slova koja imam i koja ću tek kupiti, govorim mu kako ćemo za laku noć čitati svašta.Prolazimo svim mojim najdražim ulicama i u svakoj zamirišu lipe, još samo to jutro. Već dva dana kasnije više ni ujutro nije lijepo šetati. Ispod našeg balkona ostala je razrovana cesta s koje prašina upada u oči i u njegova kolica. U svakoj ulici pa tako i u onim meni najdražima širi se ogavni smrad i lipe više nemaju apsolutno nikakve šanse. Posvuda priče o otrovu, bolestima, rakovima, kao da smo nekakva stoka, pomišljam i šutim.Pakiram nas opet, i opet na samo dva dana, da pobjegnemo od realnosti, ali bukvalno. Pričam mu o svemu, samo o ovome šutim, nekako me stid i teško mi je što sam ga dovela tu da živi. Kao da smo svi stoka, tako sam se osjećala kad sam ga morala provesti pored kontejnera koji se prelijevaju poput neke nimalo čarobne fontane smeća, nakon što smo prešli preko makadama usred grada, kroz prašinu i ispred auta za koje nema regulacije prometa. Stid, točno me stid, što sam odabrala da će tu živjeti, ali šutim jer znam da ga nigdje drugo ne bih mogla sretna učiti šta je jutarnja šetnja i poljubac u obraz. Odjednom mi ona moja romantična zabluda o ljetnom parfemu zvuči tako glupo i blesavo, sve što sam mu govorila kao da sam slagala. I zato šutim o tome, pričam o nečemu drugom, o moru, o plićaku, o Tajlandu. A o potpuno usranom miksu emocija u sebi šutim, jer nemam šta da mu kažem, kao da sam svjesna da bi i beba zbunjeno samu sebe upitala koji mi je vrag.Mislim, upamtit će lipe i šetnje u zoru, dok još ništa nije zaudaralo, dok nije bilo otrova, ako je takvo vrijeme uopće postojalo. Upamtit će knjige i ptice što se javljaju, prstiće koji dodiruju more, a ako mu ne ispričam sve ovo drugo, to mu se neće zadržati u glavi. Zatvara okice kad mu približim obraz i smije se kad se odmaknem. Dok mu uzvraćam osmijehom, kroz glavu mi sjevne samo prizor u kojemu on pakira svoj odrasli kofer i ne pita se čini li ispravno. Nego preskače vreću smeća, odmahuje rukom prašinu razrovane ceste i pita se što to s nama nije u redu kad to nismo već davnih dana učinili, i, ako smo već mogli birati, zašto smo ga tu odgajali. “Ljubi mamu,” kao da mu govorim u tom prizoru i odjednom se vraćam u sadašnji trenutak. On guguče, a ja uviđam. Nikada nisam osjetila ovoliku grižnju savjesti za nešto što zapravo nisam ni uradila. 

Kuća u koju dolaziš vjerojatno neće svake nedjelje navečer imati svježe ispeglanu odjeću, poredanu po boji i složenu u ormare. Vjerojatno će nekad iz košare za prljavo rublje kipjeti dok se hrpa s opranim gomila i pitat ćeš me gdje ti je ona majica za trening, a ja ću ti je iskopati iz te hrpe, savršeno organizirana i upućena na kojem je katu. Možda će ti ponekad zasmetati moja cipela pri ulasku u hodnik ili njegova dukserica koja odmara na naslonu od stolice i na vješalicama u kupatilu možda ponekad bude premalo mjesta za sve naše ručnike.Zidovi koji će te dočekati neće uvijek biti svježe okrečeni. Možda će nekad na njima izbiti vlaga, a možda će jednostavno imati trag od neke moje izmišljotine, tipa božićnih svjećica oko ogledala. Pronaći ćeš negdje i rupu od njegovog bušenja ili zakivanja čavla negdje gdje je nekad stajala neka slika, a sada joj se našlo novo boravište. Nalazit ćeš vjerojatno tragove od pudera oko prekidača za svjetlo ili crne pruge koje će ostaviti udarac fena u zid dok sušimo kose gledajući seriju.Prozori kroz koje će te sunce buditi sigurno neće uvijek biti oprani. Na njima ćeš naći tragove od kapljica iz klime s kata iznad, prašinu s ceste koja prolazi ispod i vjerojatno otiske prstiju pored ručke kojom se otvaraju. Na njihovim daskama dočekat će te često šnala ili neki papirić koji smo usput tu spustili, možda kaiš ili karmin, vjeruj svašta.Vjerojatno ćeš nekad posegnuti za čašom u ormariću iznad sudopera i onda shvatiti da smo zaboravili uključiti mašinu za suđe i, ako povučeš na mene, živcirat će te neizmjerno što moraš popiti vodu iz šalice, ali to te neće natjerati da opereš korištenu čašu iz sudopera. Neće ti uvijek biti pobrisana prašina s knjiga pa ćeš, ako povučeš na njega, roncati koliko ti nije jasno odakle je više, dok budeš izvlačio neki naslov za lektiru i prebrisavao korice ubrusom. Sigurno ti neće svaka stvar biti vraćena na mjesto ako je posudimo pa ćeš, ako povučeš na bilo koje od nas dvoje, držati nam lekcije i pridike kako se nešto vrati gdje se i našlo, ako se već moralo uzeti bez pitanja.Mi ćemo ozbiljno kimati glavama, a krišom se smijati i s hihotanjem ispričavati, dok nas budeš odgajao i dok se u tebi budemo prepoznavali.Kuća u koju dolaziš daleko je od savršene, iako u njoj žive dva životna perfekcionista. Kako je to smiješno, jelda? Dva perfekcionista u čijim su ćoškovima mrve, a na vrhovima je ormara prašina. Ali u fugama pločica, na svakom milimetru zida i u svakoj brazdi parketa bezbroj je nemjerljive ljubavi. Umjesto po ulaštenim podovima, klizat ćeš se po smijehu, a umjesto savršenog garderobnog sklada, imat ćeš prihvaćanje u svim kategorijama. Znaš, nismo ti mi neki čistunci i peke, da ti odmah kažem. Mi smo oni čiji koferi ostaju neraspakirani danima, ali koji razgovore raspakiravaju odmah, makar trajalo noćima.Za svaki problem imat ćeš posloženu i spremnu riječ, ako treba i po bojama. Za svaku tugu savršeno pripremljene prozore kroz koje ćeš gledati. Za svaku nedoumicu i pitanje čitav novi set čaša iz kojih ćeš moći sam isprobati odgovore i za svaku sumnju ili san u nastajanju milijun i jedno sredstvo za otklanjanje prašine.Ja ću vjerojatno ostaviti svijeće da predugo gore pa će se vosak izliti po stolu, popivši njemu tako mozak na slamku. On će pored tih mojih svijeća nagomilati neke svoje registratore koji su meni ružni i živciraju me jer se dizajnom ne uklapaju ni u kancelariju iz devedesetih. I ti ćeš onda, sigurno, imati neku kombinaciju to dvoje, koja će nas živcirati oboje. Lego kockicu na koju ćemo stati i prebrojati zvijezde. Jaknu s rukavima u naramenicama od torbe onako bačenu na pod pored šanka da bi se što prije dočepao džojstika. Sve će to biti nevažno, kad budemo zajedno doručkovali nedjeljom ili gledali kviz srijedom popodne pa uz to dijelili šta se kome taj dan dogodilo. Jer ćemo preko cipela, dukserica i lego kockica, pored šnala, kaiša i školskih torbi uvijek prolaziti na isti način na koji ćemo te pokušati naučiti hodati, piti iz čaše i govoriti.Zajedno.U kući u koju dolaziš to će jedino biti uvijek, zagarantirano, sigurno i važno. 

Zvala si se Infektivni odjel bolnice, Soba u kojoj smo naučili šta je sepsa i zagrljaj od boli do boli, San na jednoj strani kreveta i Buđenje uz nalaze.Zvala si se Nova knjiga, Gomila predivnih ljudi koji su je čitali, Prijateljstva sklopljena putem poruka i promocija, Bezbroj emocija proživljenih kroz trenutke u kojima se netko pronašao u mojim riječima.Zvala si se Grčka, i Makedonija si se zvala. Ljubav ponovno vraćena na svoj prvi udah, Putovanje koje je uspjelo unatoč svim prirodnim i inim silama. Zvala si se Mir u ostroškom manastiru, Najljepše svitanje uz Ohridsko jezero i Sumrak na jednom solunskom krovu.Ime ti je bilo još jedna dijagnoza, ali to sam ime zaboravila. Sjećam se samo da si boljela tada, nekako gorko slatko, usred noći u grčevima i znoju, ali da je sva bol nestala s onim otkucajem malog srca jednog utorka. Tada si se počela zvati Pobjeda, a nadimak ti je počeo biti Radost.Zvala si se ti i Slomljeno srce i Teške odluke, Preživjeti do prvog i Rastanak. Ali nakon svakog tog ružnog imena dobila bi po jedno lijepo. Posjete na kauču. Prvi red na festivalu. Prijatelji u Zagrebu. Pripremljen doručak prije posla. Udarci iz trbuha pred spavanje.I činjenica je da, kakva god da si bila, kako god da si se zvala, zauvijek ćeš nositi imena Prvi krevetić, Plišana igračka i Osmijeh na ultrazvučnoj sličici. Ne mogu reći da si time izbrisala sve tegobno što si donosila, ali barem si dala džokera za smijeh u svim onim danima kad si se zvala Tuga.Nadam se da će tvoja nasljednica za nas sve imati još više sretnih nadimaka, i jedan najveći Osmijeh u svom imenu. Bilo je lijepo, stara, zapravo kad pogledaš. Nekako u momentima jako, jako teško, ali gledano iz drugog kuta opet jako, jako lijepo.Po tvojim danima nazvat ću neke vječne uspomene svog života. A po danima koji od sutra slijede, nadam se, još više sretnih, još jače nasmijanih, puno manje bolnih, a puno više ljubavnih. U to, i u svako tvoje ime, sretna nam, zdrava i nasmijana bila ova od sutra. U svim svojim imenima. 

Neću ti moći napisati snove. Ne znam ni hoću li ih moći pročitati ikada. Moći ću samo biti jedno golemo uho, nadam se ne previše strašno i daleko onome što budeš ti, koje će slušati i zamišljati boje u kojima sanjaš. Ne znam hoćemo li te boje isto vidjeti. Ali, eto, tvoj tata i ja boje vidimo potpuno različito, njemu je recimo narančasta ista kao zelena, a meni crvena ima tisuću nijansi, pa nam je opet lijepo.Neću ti moći napisati snove, to se nikada neće dogoditi. Ali da mogu, napisala bih u njih nešto što ne postoji na javi. Napisala bih nešto nestvarno i lijepo, da dok ih sanjaš ne moraš misliti ni o čemu. Nešto gdje ćeš samo uživati, biti slobodan od svake vrste okova koji postoje, biti nasmijan bez straha da ćeš za pet minuta zbog toga oplakati. Napisala bih mjesto gdje ne postoji nepravda i napisala bih vrijeme gdje ne postoji novac. U tom bi snu bio potpuno sretan jer ljudi koje bih ti napisala u tom snu ne bi imali imena ni boju kože ni najdraže boje. To bi sve ti mogao dopuniti sam.Danas smo ti kupili krevetić i razmišljala sam kako bih ti rado već u njegove šarafe i jastučiće utkala poneki san. Ali snove ti nikada neću moći napisati ni na koji način, jer ćeš ti sanjati potpuno drukčije od mene i od svih koje znamo. Možda nećeš ni vidjeti boje, a možda ćeš ih vidjeti duplo više od ostalih ljudi, tko zna.Noćas sam te sanjala. Kako imaš nekog svog najdražeg medvjedića i kako mi se smiješ širom razvučenih usana. I cijeli dan mi je taj osmijeh u glavi, u isto me vrijeme smiruje i unosi u mene neki nemir od radosti. Nisam ti vidjela boju očiju, ali taj osmijeh bio je galaksijama jači od svake emocije koju poznajem.Ne bi postojale granice u tvojim snovima kad bih ti ih ja mogla napisati. Ne bi postojala tuga, vjerojatno ne bi znao ni što su suze. Postojalo bi sunce i more bi postojalo, neka nepregledno prostrana livada na kojoj se može sve što se poželi. Ali snove ti nikada neću moći napisati i ponekad će biti teško živjeti s tim. Kad zaplačeš zbog nepravde, kad ne budeš mogao ama baš sve što zaželiš zbog toga što se ne prezivaš malo zvučnije, kad svaka boja koju obožavaš odjednom postane nepoželjna na ovoj livadi na kojoj se migoljimo između granica i okova.Kad te prvi put spustim u krevetac, tamo pored pande i jastučića, znat ću da ćeš sanjati. I gledat ću kako spavaš, još potpuno neopterećen i nesvjestan svijeta u koji si stigao. Bit ćeš mi i dalje emocija drukčija od svih drugih, neobična i topla, nježna do kosti. Znat ću da ćeš sanjati, u bojama ili ne, o životinjama ili plišanim igračkama, o livadama ili morima. I pomislit ću tada da je sve što vidim toliko lijepo, toliko da ljepše ne bih mogla ni napisati, da sam snove sama sebi pisala.A o životu i nepravdama pričat ćemo dok se budu događale. Snovima ti nikad neću smetati. 

Naša je ljubav mostarska zora. Tiha, mlada i isprana od svega što vonja. Čista, nova i mirna, poput mora ujutro. Beskrajna i predivna, ali često samo nama.Naša je ljubav gusti hlad ispod trebinjskih platana. Neprebrojivo lišće u krošnjama zelenog ljeta koje propušta sunce tek sporadično, da oboji zrak. Ona je hladna i vrela u isto vrijeme, siva i žuta najjačeg intenziteta.Mir ostroškog manastira, to je naša ljubav. Penjanje kroz šumu i tamjan u stijeni, prenizak strop i neboredući krov. Nepregledno prostranstvo na dlanu, udah do pete i zatvaranje očiju. Ona je suza ispod tišine kamena i voda na izmučenom i umornom čelu bolesnog starca.Divljina prometa bez pravila, preticanje u skoro sigurnu smrt pa izvlačenje u zadnji čas dok Albanija zvuči tako daleko, nevjerojatno. Polukružni okret na brzoj prometnici i kočenje do zabijanja u asfalt. Naša je ljubav užasna i opasna kao albanske ceste pa samo trenutak nakon toga čarobna i omamljujuće mirisna kao njezina nepregledna, ljubičasta polja lavande.Naša je ljubav makedonsko jutro uz jezero. Sreća u praznini. Plima stajaćice. Opipljivi mir praznih kamenih ulica i zvuk buđenja u uvalama.Ona je drevna, vječna i fascinantna kao grčki meteori. Kontradiktorna i divlja, nije istok, a nije ni zapad, a oboje je. Preglasna noć koja se tek pred zoru stišava. Starica, a ljepotica. Pubertetlija, a mudrica. Šarena kao grafit i otmjena kao amfiteatar. Kamen usred jednom izgorenog grada i prazna crkva kojom odzvanja disanje.Mostarska zora, trebinjska krošnja, ostroški kamen, albansko polje lavande, makedonsko jezero i grčka starina - to je naša ljubav.U samo pet dana.