Izvan sebe sam, pomislila sam dok sam prikopčana na infuziju, tek pomalo opet osjetivši vlastite noge, gledala u kišne krošnje kroz prozor bolničke sobe. Svemir se upravo pomjerio, kao na onoj ravnoj klupi na seoskome slavlju, sva bića svijeta pozbila su se još malo bliže jedno drugome da s nama sada stane i ona, djevojčica velikih očiju i snažnoga glasa. Ne osjećam bol, pod utjecajem lijekova gledam u R. koji je drži u naručju pored prozora i slika mi je skoro pred očima bijela jer svjetlost silna bije kroz velika okna. Ili sam to samo ja zasljepljena. Pomišljam tada da sam izvan sebe, negdje u međuvremenu i međuprostoru, skoro da bih se okrenula i potražila se po sobi. Ne mogu se uhvatiti stopalima za tlo niti mislima za razum. Sva sam emocija. Samo gledam u sivi dan što se iz kreveta proteže pospan, a ta siva meni je u svim bojama spektra. Izvan sebe sam i gledam tu sebe negdje sa strane, ali nekako sam čudno smirena, sretna i ispunjena, s obje strane, i u krevetu i na kauču s kojeg se promatram.
Ne znam gdje sam, struji mi misao između ušiju kroz glavu. Sad smo već kući i točno mjesec dana ona diše na mojim prsima. Na jedno uho sada plače, neutješna je, ne znam kako joj mogu pomoći i što bih sljedeće radila. Na drugo uho šušte tješilice, i vlastiti glas odzvanja mi o nepce. Pomalo ga čak i nisam svjesna. Ruke je grle, glava ne zna je li nju to živcira ili joj godi. Čudna sam si, promatram se kroz neki zamišljeni monitor pa u bilježnicu zapisujem ono što zamjećujem. Mirna, strpljiva, staložena, posložena. Sumnjivo se gledam ispod oka. U trenucima kad se ona umiri i zaspi dođe mi da joj brojim trepavice. Ne ispuštam je iz pogleda, i kad spavam, između snova povirim joj prema obrazima i suzdržavam se da je poljupcem ne prenem iz sna. Ne znam gdje sam, mislim u momentima, jesam li zaista ovdje pored nje ili je to neka druga ja, a ona prava, ona žica napeta, čeka da nastupi pod vrištećim reflektorima kad popusti snaga.
U zagrebačkom čekanju dana kada će nam doći kupila sam parfem koji nikada nisam nosila. Svako jutro, nakon svakog tuširanja u danu i svaku večer pred spavanje prskala sam taj parfem na vrat, zapešća i u kosu. Prustovski sam htjela posijati nas njegovim notama u stan u kojem smo živjeli, u trešnjevačku prugu i neobičnu zagrebačku vrelinu. Htjela sam da zauvijek kasnije u životu miris tog parfema čarobno nas lansira u lijepi, kasni kolovoz ove godine. Jednog jutra, poslije tuširanja u našem mostarskom domu, prsnula sam nekoliko kapi tog parfema na vrat. Otputovala sam tada među drvena okna onoga stana, smjestila se na zelenkastu fotelju ispod spuštenih roleta. Bila sam u Zagrebu, na kraju našeg lijepog kolovoza, posjetila dječake, sebe, i nju dok smo još bile komplet-dva-u-jedan.
Bila je noć pod prigušenim žutim svjetlom lampe našeg dnevnog boravka. Tišina prekinuta samo disanjem kroz snove ispunila je hodnike našeg doma u kojem nas je sada četvero. Držala sam je polegnutu na svoja bedra, nogama se upirala o ožiljak koji je ostao na mjestu gdje su nas razdvojili da odvojeno dišemo. U plavim joj očima vidim neke prošle živote. U pogledu joj vidim svoj odraz. Gledale smo se i ja sam joj pričala. Da je moja zlatna i rujna zora, govorila sam joj. Dozivala sam je imenom, da čuje koliko je lijepo što postoji. I negdje između tih trenutaka, dok se ponoć šuljala kroz sekunde, ona se nasmijala. Osjetila sam kako krajičkom spoznaje sada zna gdje je. A gdje sam znala sam i ja - skroz unutar sebe, sa sobom sjedinjena. Nasmijala sam se i ja njoj, znajući da joj bez ikakvog parfema mirišem na sigurnost i mir, nadajući se da će joj, prustovski, moji zagrljaji uvijek mirisati na to i lansirati je u ovaj trenutak. Pogledom u njezine duboko plave bunare tajni, napokon sam, nakon dugo vremena, potpuno svoja ja, na tlu čvrsto nogama, u ritmičnim srca otkucajima, bila prisutna.
Add comment
Comments