Nije to bol koja se zaboravi. To je bol koje se, jednom kad prođe, više ne možeš sjetiti. To je bol koju tvoj mozak više nikako ne može zamisliti. Fizička bol kao nijedna druga, u svakom smislu te riječi, kada ti se tijelo rastavlja kao kartonska kutija u kojoj je previše stvari, a onda je opet pokušaš vratiti u prvobitno stanje. I džaba ti kad znaš da nikad više neće biti ista.
Nije to bol koja se zaboravi. Ti znaš da je postojala. On zna da je postojala. Svi oko tebe znaju da je postojala. O njoj se samo ne govori, jer za nju ne postoje riječi. Ne može se opisati. Ne može se približiti. Ne može se simulirati. Nije to kao ona bol kad djeca jedni drugima zavrnu kožu na rukama, pa zapeče. Nije to kao kad se zvekneš malim prstom o nogaru stola. Nije kao kad ti izbiju dah ili te, u nekoj dječačkoj tučnjavi u uličici, odvale nogom između noga.
Bol je to koju osjećaš sobom i svime izvan sebe. A ovo je ono što ostane iza nje. Ne svima, ali mnogima od nas, da. Neke od nas na moru više nemaju šlaufe, nego baršunaste kanaliće i kanjončiće, zrake sunca oko pupka što se presijavaju, stanjene. Mramorne, a svilenkaste trakice koje litre kokosova ulja, bočice skupih krema, domaći masni pripravci i disciplinirano mazanje stomaka nisu mogli spriječiti da dođu. A sad kad su došle, nikakve teretane, trbušnjaci ni aerobici neće ih otjerati. Jer su pošle iz zemlje što se zove Genetika i uselile se zauvijek da tu ostanu.
Nismo mi slijepe, znamo da one nisu lijepe. Ne moramo se lagati. Ali tu su. Spomenici na bol što smo izbolovale stišćući zrak, zaštitna odijela na njihovim prsima i metalne šipke od kreveta. Bol koja se ne zaboravlja i ne pamti. Nisu ovdje da vam kažem da su lijepe, jer nisu. Ovdje su da vam kažem da ih imam i da nas ima mnogo koje ih imamo. I da ih se, mojih svilenkastih, baršunastih rugoba ne stidim.
Popularizirajmo normalna tijela, vidjela sam neki dan. Evo moga, oduvijek najjačeg, sada i od snage najslabijeg, komada. Stomak sa strijama. Ponio i prirodno ispratio četiri kila i pedeset grama teško čeljade. To je bol za koju žena nema sjećanje, nema ni maštu, pa onda mora imati podsjetnik. Da o njoj ne govorimo, nego da je pokažemo.
Add comment
Comments