Nikad ja, kao neka druga djeca, nisam imala selo. Ono selo što se na njega seli petkom poslije škole i gdje se upoznaju domaće životinje, muze krava i pije domaće mlijeko. Na jednom sam selu živjela, jer mi je jedan par baka i deda živio u prizemlju kuće. Domaće nam mlijeko stizalo svako jutro u keramičku čontricu na vrhu betonskih stepenica što iz dvorišta vode na parking, a ponekad bi i neki poklonjeni pijevac zakukurikao u bašti. Imali smo uvijek svoga povrća i cvijeća, često jedno pored drugoga, baš kao i na pravom selu. Drugo mi je selo bilo u zgradi na Bijelom brijegu, na trećem katu bez lifta, i cijelo selo u jednu je zgradu stalo. Isto smo imali domaćeg kruha nataknutog na štapove i sa slaninom prženog na vatri koju je baka palila dok bismo šetali uz rijeku usred grada. A onda mi je selo bilo Makarska. Umjesto domaćih životinja učila sam o vrstama morskih riba, umjesto domaćeg mlijeka gledala sam mamu kako čupa dagnje sa stijena i onda ih sprema za večeru, tatu kako sa brodice uzima šta se već tog dana ulovilo. Postala sam napola morska i točno imam osjećaj da sam odatle, na neki čudan način, potekla.
Pitala sam se tako, vozajući se u autu, hoće li Z. imati svoja sela. Hoće li mu Đikovina biti selo, hoće li Paoča. Šta li će mu biti Makarska, a šta Mostar, hoće li uopće ikada piti domaće mlijeko. Pradjedovi mu sa sela dolazili u gradove, a djedovi mu iz gradova petkom poslije posla brišu na sela, morska ili nemorska. Koja li će želja njega zapasti? Hoće li živjeti u nekoj betonskoj svjetini pa mu cijela Hercegovina biti selo, ono što se obilazi preko ljeta?
Otišli smo na izlet jučer malo izvan grada, upoznao je više domaćih životinja nego ja za života. Nikad mu to ne bih priznala, ali osjećala sam grč, kao strah od nepoznatog, cijelo vrijeme, dok je on gurao prste kroz kavez među zube pticama, zečevima, kokama i zamorcima, zavaljujući se od smijeha kad ga gricnu. Danas sam poželjela da se uslika pored čatrnje, kad smo samo nakratko svratili ondje gdje mi je baka rođena. Nepoznato, to je meni selo i život u njemu. Ne mogu reći da žalim što nemam to iskustvo, meni su moje smokve iz dvorišta i lučenica na Brijegu bila najljepša sela u svemiru, zbog onih koji su me čuvali, pričali priče, pleli mi šlape, pjevali pjesme. I meni su selo uvijek bili ljudi, ledinački, grljevački, čitlučki, podgorski, što imaju priče koje sam, odlazila ne odlazila, slušala i kao spužva upijala. I sve su to debele knjige koje ne želim nikada zaboraviti.
Čatrnja ne zna tko su ljudi koji ne znaju šta je ona. A voljela bih, ipak, da moj dječak zna. Ja sam znala, ali samo zato što me mama vodila po svojim selima. Jer ja takvog, njezinog sela, nikad nisam imala. I uvijek sam od domaćih životinja prezala kao od nepoznatog, a izmuženo mlijeko odbijala. Ne mogu reći da žalim što nemam to iskustvo, ali žalila bih kad ne bih razumjela majčinu ljubav prema njemu. Ona se, možda isto tako, bojala da meni ne bude nepoznata. Valjda iz tog razloga, tog straha da jedno drugom ne budemo nepoznato, želim svom dječaku pokazati sve što mogu. I Amsterdam i Ledinac. I more i planinu. I selo i grad. Pa šta ja znam, možda umjesto betonske svjetine on odluči živjeti na farmi i onda vidiš mene smežuranu gospođu babu kako geliranih noktiju učim musti kravu da unucima nosim mlijeko. A moje priče o gradu možda im budu čudne, i smiješna ja koja sam mislila da oni neće znati šta je to čatrnja.
Add comment
Comments