Dvadeset i četvrti svibnja

Dvadeset i četvrti svibnja bio je datum kad sam predstavila Ogledalo u Zagrebu. Možda ne bih zapamtila taj broj da danas nisu točno dvije godine između nas. I da to nije bio zadnji put kad sam naglas pročitala svoje riječi. Ta je večer spojila ljude s mnogih strana mojih zemalja, ali i ljude s mnogih strana mojih ekrana. Spojila je ljude s mnogih strana mog života. Ne pamtim točan broj ljudi u prostoriji te večeri, znam samo da su sjedili i na podu i ispred vrata. Ne pamtim točan broj sati kad smo zaključali, znam da je bila noć i da je padala kiša. Ne pamtim točan broj knjiga koje sam potpisala, ali pamtim zagrljaje i upoznavanja. I svi mogu stati u brojeve dvadeset četiri i pet, jer ti su brojevi obilježili svibanj.

I mislila sam tada da je to tek početak datuma obljetnica koje će Ogledalo imati. Ali postojali su drugi planovi za mene, i oni su uključivali nove brojeve koji su nosili nove datume i nova značenja.

Nedjelja je moj kaput s dva lica. Jedno lice je kad me boli, drugo je kad sam bolja. A najčešće je oboje - nedjeljobolja.

Tako, obično nedjeljom, sjetim se kako sam nekoć, prije malo godina i čini se mnogo života, pogledom prelazila po suzno nasmijanim licima, dok su prsti prelazili po gitari, a usne po rubovima čaša, i pitam se hoće li ikada opet biti tako, hoće li u meni narasti dovoljno hrabrosti da opet sjednem pred mikrofon, otvorim svoje korice i pročitam neke nove riječi.

Ako hoće, voljela bih da to bude na neki lijep datum, da mi uvijek zvoni u uhu kao dan kad sam razumjela ideju feniksa. Da još neki broj postane mi datum koji ću uz jutarnju kavu zaokružiti kao na dobitnom listiću. Ako hoće, voljela bih da datum bude baš lijep, neki poput dvadeset i četvrtog svibnja.