Zagorio je tog dana bosiljak na pizzi iz picerije Gusar, saznat ću puno godina kasnije. Onomad je, što bi rekli stari, ta pizza bila ultimativna nagrada, utjeha, ma nismo mi nikad bili ni od rođendanskih torti, redom od dedinog do Barbarinog rođendana slavilo se uz pizzu iz Gusara. I ja sam bila potpuno zaboravila na to.
Dovoljan je jedan dan kiše da shvatim kako ne volim nijedan dan kiše. Biti turist u svom gradu, biti sebi u sebi gost, oduvijek mi je najdraži hobi. Jedino asfalt zamiriše na novi početak života kad ga kiša blagoslovi. Jutros, kad sam otvorila prozore nakon pljuska, zaslijepio me taj miris toliko da mi se na trenutak učinilo da Neretva pada iz oblaka, da je navratila da popijemo kavu, kao kona iz ulice.
Prošlo je tek malo više od pola dana, a svega sam se nadisala. Mirisale su u mojoj vazi ruže iz vrta na Đikovini na onaj jedan dan što ga se zorno sjećam. Tako glasno sunčan, a ja sklupčana na bakinom zelenom kauču, gledam kroz zavjese i grize me savjest što mi se spava, a vani ruže mirišu skroz do mog jastuka i zovu da izađem. A ja pospana, a sunce ne da oka sklopiti.
Svako malo nađem novu sijedu vlas. Tako sam i jutros oko podne, ali ne da mi se farbati. Koji sam ja mimosvjetski moron, nebijelu kosu farbala godinama i sad kad bih trebala, neću. Možda tako kažu stari. A ni picerija Gusar više nije onaj Gusar, a i bosiljak, čini mi se, zaobilaze odavno. Ma ne vide se te dvije tri, kažem sebi, ispod ove grive, kao zrno graška ispod onih silnih madraca. I kao to zrno, smetale bi samo pravoj princezi, a odavno sam odmakla od te titule.
Sjela sam da ručam, malo iza pola dana, i zagrizla zapečenu palentu s bosiljkom.
Tada kao da me Neretva pokupila za noge, povela prema oblacima pored bakinih mirisnih ruža i dovela na nečiji rođendan, gdje smo svi u krugu s gusarskim trokutovima umjesto torte.
Sjetila sam se tada da smo ih tako slavili, jer sam saznala danas da je onog dana malo bio zagorio bosiljak na pizzi iz picerije Gusar.
Možda baš zato da bi me danas do tamo vratio.
Add comment
Comments