Kiše su zarobile grad u kojem se stvaramo
Voljeti je privilegija.
Znam da je nešto to u što se pretvaramo
Od misli bijeg i ja.
Tražim neka skloništa ispod stepenica
A susrećem rubove.
Vežem te uz vrpcu na kosu punu pletenica
Kao sigurnosne stupove.
Crvene mi se oči a zjenice se šire
Vidim da ti se po vratu otisci ne mire
I spavam dugo u naručju od svile.
Osjećaj ne pušta ni kad vjetrovi krenu
Ja bez pljeska nikad ne napuštam scenu
I ne namjeravam stati gdje druge već su bile.
Add comment
Comments