Ako opsuješ pred ljudima i jezik ti je brži od pameti, ako ne kalkuliraš danima što ćeš i pred kime izgovoriti, nego dušu prosipaš brže i lakše nego piće u novogodišnjoj noći, ako ti kažu da si brzopleta jezikara i “de bona malo se tiše smiji, ne grakći i ugasi cigaru, kako uopće možeš išta s tim dugim noktima”, ako se više bave tvojim jezikom bez dlake nego svojim životom bez kičme, ako si im “n’akva čudna”, neka si.
Ako si muškarac u tijelu s grudima ili si žena u tijelu s dlakavim prsima, ako te zovu muškarom ili pederom, traljom ili pičkicom, gromadom ili slabićem, ako bježe od tebe na pauzi za kavu ili vidiš kako se smiju kad nenašminkana dođeš na posao, ako ih uhvatiš kako se rugaju kad se javljaš na telefon i prepoznaš svoje migove u njihovim oponašanjima, ako im nisi po pravilima koje su pisali više ljudi nego bogovi, pusti ih.
Ako si samohrana majka i tvoje dijete je tvoj najveći ponos, ako vidiš da ga naučeno i nahuškano druga djeca pitaju gdje mu je tata i zašto samo vikendom spava kod njega, ako te uvjeravaju da si trebala, iako nesretna, ostati i trpjeti radi mira u kući, ako su svi pametniji i govore ti o ljubavi, braku i vezama, ako su svi iskusniji i odgajaju ga umjesto tebe, ako im je uvijek prvo pitanje jesi li sama, a drugo zašto si sama, a treće kako si sama, kao da singl život nema smisla, nasmiji im se.
Ako nosiš periku na glavi ćelavoj od kemoterapije i u poodmakloj fazi raka hodaš kao da si izmislila proljeće, ako na sebi osjećaš poglede žaljenja i suze kofol suosjećajnice, a ispod njih čuješ “ne daj bože meni, ne daj bože meni”, ako se smiješ i ispod plave perike izgledaš kao Merlinka pa dodaješ da ste iste, samo što ti još nisi odapela, i ako vidiš kako se zblažnjavaju pa uzdišu pa se pogledavaju, jer bože sačuvaj, đe ćeš to reć, bona, ne spominji, gluho bilo, kao da ti nemaš nalaze i kao da ti ne znaš šta znaš, ali ako unatoč životu i okrutnoj ironiji kojom te probada tu periku nosiš kao znamen i zlatnu medalju, digni glavu još više i štiklom im nadglasaj dušebrižnost.
Nadglasaj im dušebrižnost. Nasmiji im se. Pusti ih. Neka si.
Kod nas je lako biti svašta. Lako je biti lažljivac, licemjer, fanatik, kriminalac, prevarant. Lako je biti najpametniji, sveznajuć i svemoguć. Lako je biti u tuđim cipelama, pod uvjetom, naravno, da su te cipele ulaštene, nikad nošene. Kod nas je lako biti svašta. Samo je ponekad, eto, stvarno teško biti žena. Žena koja psuje, žena koja je gej, žena koja nije u vezi ili je samohrana majka, žena koja ima rak. Žena koja nema posla, žena koja radi ali nije osigurana, žena koja radi a nije kući od jutra do sutra, žena koja se želi udati, žena koja se ne želi udati, žena koja je previše mršava, žena koja je predebela, žena koja podrigne poslije pive, žena koja ne pije alkohol… Svim tim ženama, onima koji se po nečemu ne uklapaju u njihove kalupe, koje ne prave tisuću jela nedjeljom, koje ne prate sniženja odjeće, koje se svaki dan susreću s osuđujućim pogledima kamo god da se okrenu, koje su isto naše prijateljice, mame, sestre, bake, kolegice i kćeri kao i sve one tete s plakata, svima njima sretan ovaj dan.
Slavite se, lijepe moje, u kakvom god tijelu da su vas rodili, s kakvim god se čudovištem borile. Želim vam samo da čudovišta ne spavaju u krevetu s vama, a sva ova ostala što šapću po trotoarima mogu da vas poljube u dupe. Bilo ono istrenirano i nategnuto ili mlohavo i celulitno. Samo neka je onakvo kakvo vi želite da bude. Hrabrost je s razlogom ženskog roda jer mnogo, mnogo hrabrosti treba da žena budeš ovdje i sada.
Add comment
Comments