Budim se u mrklom mraku. Gledam kroz prozor, zora nije ni provirila kroz zavjese. Gledam na sat, on pokazuje 7.23. Gledam oko sebe, u sobi sam u španjolskom gradiću, njih dvojica su tu, sve je kako treba biti, samo nema dana. Gledam u R., još spava. Opet gledam kroz prozor, svitanja nema. Tek poneki spori hod po cestama zabundan duboko u jaknu vidi se na trotoaru, ulične svjetiljke rade, taksisti gmižu po ulici, nebo izgleda posve ponoćno smireno.
Vraćam se u krevet bosa i uspravljam se uz uzglavlje. Uvjerena da se nešto događa, iščupam punjač iz mobitela kao peteljku iz trešnje. Na portalima nema crvenih bannera s velikim tiskanim naslovom "UDARNA VIJEST". Ni slova o apokalipsi. Njih dvojica još spavaju, mislim, gledat ću svitanje. Ili možda neću?
Pomislim tada na još koji trenutak da je to stvarno bilo to. Probudili smo se u odjavnoj špici ovog filma. Naša soba plavičasta je, ali svjetlo iz kupatila koje smo ostavili preko noći, da Z. vidi put ako zatreba, čini je pomalo petrolejski plavom. Šta ako smo se jutros zatekli tu gdje jesmo i to je to, to je zadnje što ćemo ikada vidjeti. Ovaj zrak koji bi trebao biti morski, ali to je tek nekako jedva, zadnji je koji ćemo udahnuti. Petrolejski plavo prođe me jeza, ali ona me ne prestraši. Ovi jastuci nisu naši i ne mirišu na dodire, na uspomene niti na sjećanja, a možda su zadnji na kojima ćemo se poljubiti. Otškrinuta su vrata ormara. U njemu su uredno poredane njegove košulje, odjeća i cipele. Moje stvari u koferu su pored vrata. Moje haljine složene su u cekerima, ali nikad se nisu preselile u ormar. Ovo nije naš dom, ove zavjese što nemilosrdno kriju svitanje negdje po džepovima nisu naše, a možda su zadnje koje ćemo raskriliti prije posljednje jutarnje kave.
Budi se i Z., njegov sat isto je navijen na oko sedmice, ali misleći da je još sredina noći, uzima plišanog pandu sa svog kreveta i preseljava se u naš. Između nas dvoje parkira se taj naš maleni svemir. Ujutro, dok je još okupan snom, volim ga milovati po obrazima i gledati kako mu trepavice prave malenu sjenu na njima. Naš svemir, gledaj šta smo stvorili, poželim vikati sto puta dnevno, u silnoj nevjerici da smo se toliko prekrasno R. i ja pretočili u ovo čudesno biće. Potkupio je nogice pod trbuh i sada leži kao kornjačica između nas. Ova soba nije naša, ovaj krevet tuđi je, a u njemu sve što imamo, sve što mi je potrebno.
Sad je već velika kazaljka požurila po polovici u kojoj će gurnuti malu bliže osmici. Odlučujem da ja neću otkriti šta se događa u ovo mrklo svitanje i budim R. ozbiljna kao smrt. Govorim mu:
"Ej, probudi se. Prošlo je sedam ipo, a još nije svanuo dan."
Sobu ispunjava trenutak mira u kojem još krajičkom misli pomišljam da je ovo zadnji put da ćemo se grliti prije negoli taj neki meteor, asteroid ili nešto treće iz pjesme TBF-a, očito je da ne baratam dovoljno znanjima iz područja apokalipse, pogodi ovaj svijet i dovede odjavnu špicu do vrhunca. I taj trenutak mira ne remeti ništa. Ne plaši me prah koji možda postanemo, ne plaši me ni kamo ćemo ako tako bude. Gledam u njih dvojicu i malog plišanog pandu i shvaćam da je tu sve što mi treba. Ako tako treba biti, ako više nikad neće svanuti, ovako treba. Iako smo negdje gdje ništa nije naše i ništa ne miriše kao mi, naš zagrljaj u zoru okupan snom čini cijeli svijet. To je sve što mi je potrebno.
"U Španjolskoj sviće kasnije. Samo gledaj, odjednom će se, kao svjetlo, iz noći upaliti dan. Brzo će." rekao je R. i nasmijao mi se ispod sna.
Tako je i bilo. Netko je negdje kliknuo na prekidač i dan se upalio oko osmice. Moje slabo znanje geografije uljuljuškalo me u spoznaju da može biti i kraj svijeta na drugom kraju svijeta. Moj svijet u našim je sklopljenim dlanovima, poljupcima prije ubrzanih treptaja i bosim nogicama ispod našeg pokrivača.
Add comment
Comments