Juha se iz žlice redovno prolijevala po maloj meni dok sam je pokušavala rukom prinijeti ustima i kvasila odjeću, stolicu, stol, pod i sve okolo. Strpljenje kojim je čekala da mi dosadi ili da se “najedem” od te juhe stajalo je kao stub našeg najboljeg prijateljstva u nastajanju. Moje prodorno SAMA ĆU!!! kad me ona pokuša nahraniti vadilo je živce i izmamljivalo smijeh. Zbog toga što mi je dopuštala da ja sama, s njom nikad nisam sama.
Bio je utorak prije dva tjedna. Imala sam dvadeset sedam godina i vlastito jednogodišnje dijete. Ležala sam na kauču ispod dvije deke, pored mene čajevi i med. Toplomjer je kazivao trideset osam s pet i nakon paracetamola. Nazvala sam je da pitam - Mama, šta ću?
Mnogo sam joj živaca povadila. Zbog mene je doktorirala strpljenje, između ostalog. Prolivene juhe od moje samostalnosti i sad ima po klizavim pločicama naših života.
Ali još nije prošao dan da se nismo nazvale i svaki svoj glas provukle kroz slušalicu ili kavu.
A ona je uvijek znala kako me voljeti. I kad ja SAMA ĆU!!! i kad pitam “Mama, šta ću?” Ma koliko se pitanje neslagalo s godinama.
Sretan Dan (velikih) žena, Majčin dan. Svi dobro znamo da nas je najlakše bilo roditi. Hvala vam, mame, za sve ove naknadne, postporođajne trudove.
Add comment
Comments