Vozili smo se prema Gorancima, na neki proplanak iznad grada, oko pet popodne tog dana. Znam da je bilo pet jer su svakog dana u taj sat reprizirali press konferenciju na radiju. Vijugali smo uzbrdo da izađemo na čistinu i izvedemo dječaka na neki zrak koji nije balkonski prvi put nakon mjesec dana.
Nosila sam masku preko lica dok smo se vozili, iako to nije imalo smisla, jer u autu je bio isti sastav kao i kod kuće cijelo vrijeme. Ali nosila sam je jer me grizla savjest. S radija su dolazili brojevi i podaci, epidemiološko ovo i ono. Gledala sam kroz prozor, nigdje nije bilo nikoga, u retrovizoru sam vidjela njegovo maleno lice kako uživa u brzoj izmjeni slika.
Na proplanku smo bili nas troje, kao i na balkonu, i bila je tišina i jedno veliko stablo. Pored nas proletjelo je par ptica, a dječak je prvi put tog dana šešir na glavi zadržao duže od dvije minute. Smijao se bajkovito. Fotografija nastala u tom trenutku i dalje mi je na pozadini mobitela.
Proveli smo vani možda dvadesetak minuta i vratili se kući. Rekla sam mami tog popodneva da me grize savjest što smo izašli, iako nikoga nismo sreli i nikakav kontakt ostvarili. Rekla mi je - Ne može se živjeti ako se ne živi.
Mnogo sam starih i novih fotografija izradila za vrijeme karantene, uključujući i te s proplanka na Gorancima. Mama je pronašla stare videokazete i prebacila sadržaj s njih na USB. Čini mi se da nam je karantena donijela koliko je odnijela.
U dvorištu sam našeg stana u Makarskoj ovaj tjedan uz kavu pogledala jednu od tih kazeta - moj prvi rođendan. Devedeset je treća godina, ali, osim po datumu u dnu ekrana, to se ni po čemu drugom ne bi reklo. Djeca slave rođendan u dvorištu, čokoladna je torta, a unutra odrasli jedu meso i krompire, druže se uz kavu i cigarete oko stola.
U jednom trenutku dok se vani reže torta, moja baka na stol stavlja vrč pun rozih karanfila. Sve je te devedeset treće bilo drukčije nego danas, i njihove su podrumske karantene bile gore, i policijski im je sat bio strašniji od našeg. A opet su se slavili rođendani s djecom koja skaču uokolo, i opet se smijalo u kameru i pljeskalo prvim koracima.
Karanfili su bili jednako rozi kao i na mom stolu ove godine. I sam taj neispisani scenarij u kojem je mojoj baki, devedeset i treće godine, na moj prvi rođendan, veoma bitno da na stol, pored čokoladne torte, stavi vrč rozih karanfila da ih snimi kamera dokaz je jednome.
Ne može se živjeti ako se ne živi.
Add comment
Comments